OSVRT NA STANJE LJUDSKIH PRAVA NAKON GAZE: KO IMA PRAVO GOVORITI O LJUDSKOSTI I PRAVIMA

Od početka izraelske agresije na Gazu poginulo je više od 15.500 ljudi, među kojima 6.000 djece, pri tome je sada sasvim izvjesno da Izraelu ništa nije sveto, te da i dječije parkove cilja kao ratne ciljeve, bolnice, čitava naselja.

Dosad smo svjedočili ubistvima i ranjavanjima djece i civila, izbjeglištvu stotina hiljada ljudi, te velikoj nestašici osnovnih životnih potrepština; hrane, lijekova, energenata i drugih potrepština neophodnih za život. Djeca u Gazi nemaju vode, nemaju hrane, nemaju djetinjstva. Njihovi roditelji i mnogi od njih svakodnevno svoje živote skončavaju u ruševinama njihovih vlastitih domova.

Prema svim postojećim zakonima i međunarodnom pravu, konvencijama i svemu što je čovjek proglasio civilizacijskim vrijednostima, agresija u Gazi nije kršenje, nego gaženje i bacanje pod noge svih ljudskih prava i principa.

Prema članu 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida ovo što se dešava u Gazi je školski primjer genocida, a vojni napad na civilna naselja, djecu i bolnice, također predstavlja očito suprotstavljanje svim međunarodnim ugovorima i konvencijama, uključujući i Četvrtu ženevsku konvenciju koja tretira pitanja zaštite civila u vrijeme rata, te Dopunske protokole o međunarodnim i ne međunarodnim oružanim sukobima i Konvenciju o zaštiti civila od upotrebe nove ratne tehnike.

Svi navedeni dokumenti zabranjuju napade na gradove, sela, naseljena mjesta, a ako govorimo o pravima djeteta tek onda nemamo više o čemu govoriti. Djeca Gaze primjer su grubog kršenja svih prava najnemoćnijih i najnedužnijih građana ove planete, a ipak sve što se dešava u Gazi nije alarmiralo svijet koji ima moć da zaustavi ovo nikad zapamćeno iživljavanje nad civilima.

Podsjetimo se da je Gaza već decenijama u fokusu svjetske javnosti i da se s vremena na vrijeme ponavljaju krvavi napadi Izraela na pojas Gaze, ali da svaki put izostane, kao i ovaj posljednji, oštra reakcija međunarodne javnosti. O zaustavljanju ni ne govorimo. Samo o tome da bi dostojanstvo i ljudskost onih koji se drže konvencija, prava, protokola i inih propisa i u njih se zaklinju, bilo za očekivati da osude ubistva 6.000 djece i više od 15,5 hiljada civila.

Šta više, odsustvo odlučnog reagovanja međunarodnih organizacija na kršenje ljudskih prava u pojasu Gaze, upravo omogućava sve ovo što se dešava, da se ponavlja i ponavlja, jer sankcija nema. Svijet dopušta da se temeljna ljudska prava nemilice krše, da se svakodnevno ubijaju djeca i civili i pri tome nema izgleda da će iko odgovarati za ubijanje civilizacijskih vrijednosti tih istih međunarodnih organizacija koje su ih i postavile kao osnov, temelj uređenja međuljudskih zajednica.

Krajem sedmice obilježava se Međunarodni dan ljudskih prava. Nije li sramota obilježavati ga u trenutku kad svakodnevno neko dijete ostane bez života? Nije li licemjerno pričati o ljudskim pravima u trenutku kad čitava naselja nestaju s lica zemlje? Kako će iko od predstavnika međunarodne zajednice išta kazati na Dan ljudskih prava o ljudskim pravima kad su upravo pogažena i pod noge bačena? A sigurno će govoriti. Ostaje da vidimo šta će kazati.